Bjelajska kula/Bjelaj tower
Srednjovjekovni grad Bjelaj (stari toponim Bilaj) se nalazi na rubu Bjelajskog (Bilajskog) polja. Prvi put se u dokumentima spominje 1495. godine kada se u zbivanja u Psetu uveliko uključuju i Osmanlije. Srednjovjekovna arhitektura ovog grada je i danas dosta dobro očuvana. Najstarijem jezgru grada pripada moćna okrugla kula visoka oko 16 m i gradsko dvorište s cisternom opasano snažnim bedemom. Pored kule je i glavni ulaz u grad. Osmanlije ga osvajaju između 1530. – 1537. nakon čega ga dograđuju i proširuju.
Begove kule/Beg’s towers
Kula kao stambeno – fortifikacijski objekat predstavlja “poseban tip starije muslimanske kuće, poluutvrđeni dvorac feudalaca”, i po svojoj prilici, izdanak stambene kulture srednjeg vijeka. Ovaj tip objekata nalazimo na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegoviner, a obično su ih gradili spahije, zaimi i kapetani.
U osmanskom periodu turska feudalna gospoda (spahije) gradila je na svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule sa više spratova u kojima su stanovali i iz njih se, po potrebi, i branili. Takvi objekti u arhitektonskom pogledu zaslužuju posebnu pažnju iako su praktično davali malo prostora za stanovanje, pa su u tu srhu građene posebne zgrade u neposrednoj blizini kule, tzv.odžaci ili konaci. Kule su se dizale u vis, a odžaci u širinu. Kule su uvijek građene na više spratova, a odžaci (konaci) su redovito bile jednospratne zgrade. Osnovica kule je s vrlo malom iznimkom kvadrat, rjeđe pravougaonik a u odžaka uvijek pravougaonik. I kule i odžaci ostavili su traga u našoj geografskoj nomenklaturi, a tako isto i u narodnoj pjesmi.
Treba napomenuti i to da su kule građene od kamena, a odžaci od kamena, ćerpića i drveta. Kod kule je uvijek najgornji kat presveden kupolastim ili bačvastim svodom (ćemerom od sedre). U prostranom dvorištu oko kula i odžaka u koje se ulazilo kroz kapiju građenu na svod, bilo je još i drugih zgrada te obavezno bunar. U Bosni su kule prekrivane šindrom, a u Hercegovini kamenim pločama, a zidovi u prizemlju uvijek su bili nešto deblji od zidova u daljnjim spratovima (100 -128 cm).
Miljokazi krajputaši
Bara (Bosanski Petrovac, BiH) Nekad je ovuda prolazio rimski put od Oštrelja prema dolini Sane, o čemu svjedoče dva pronađena miljokaza (krajputaša), jedan u Gorinčanima sa oznakom LVI, a drugi u Zdenom dolu koji je nestao. U Bari, kod vrela Vojvodnjača, postojali su svi uslovi da se odmore umorni putnici i stoka jer je put od Drvara preko Oštrelja bezvodan. Slični miljokazi se nalaze i na ostalim dijelovima petrovačkog područja, pa se zna da je to Klaudijev put, sagrađen 47./48. godine prije nove ere. Danas ovdje nema vidljivih ostataka rimskih zdanja, čemu je razlog intenzivna obrada zemljišta, koje je najbolje na petrovačkom području. Ali, da se ovdje nalazila jedna rimska naseobina vidi se po velikoj količini rimske zidne i krovne opeke, temeljnih zidova, i drugih nalaza. Čak se i njive pored izvora Vojvodnjače nazivaju Ciglane zbog velikog broja iz njih izvađenih rimskih cigli. Tek su Turci raskrsnice kod Kolunića i Bara pomaknuli kod Petrova vrela i napravili današnji grad Bosanski Petrovac, a put ispod Osječenice pomaknuli da bi išao sredinom Petrovačkoga polja.
Visuć grad ili Crna kraljica
O Crnoj kraljici kod Drvara postoji mnogo neispričanih priča i legendi.
Srednjovjekovni Visuć grad ili Crna kraljica sagrađen je na visokoj i strmoj stijeni nad kanjonom riječice Visućice odakle biste dobro morali iskrenuti vrat kako biste ga tako skrovitog ugledali na stijeni.
Ovaj srednjovjekovni grad ponos je grada Drvara u kojeg je bježeći od Osmanlija došao kralj Stefan Tomašević sa suprugom Jelenom i njihovim sinom Lazarom. Ne čudi što je Tomašević otišao upravo tamo jer su ovaj grad koristili bosanski kraljevi za lov.
Očekivao je da Osmanlije neće moći pronaći put do tako skrovitog grada, ali se pretpostavlja da su ga pronašli jer je neko od mještana prodao informacije o tome kako se dolazi od njega za tada izuzetno vrijedne dukate.
Osmanlije su tada zarobile kralja Stefana i njegovog strina Radivoja, naveo je ranije u razgovoru za Srnu autor knjige “Bosna, bure baruta na Balkanu” Tomislav Rašljić.
“Svi su se razbježali iz Visuća kada su čuli da su Turci blizu. Kraljica je krenula da nađe svog kralja, jahala je za njima, ali uzalud. Kasnije se čulo da su kralj Stefan i Radivoje poginuli negdje oko Ključa. Kleknuli pred dželata, i kraj. Kraljica se vratila u dvorac, tamo je zatekla samo majku i sina Lazara. Nikoga više. Tri sjenke i mnogo straha. Ko je sljedeći i šta je sljedeće? Sljedeći je bio mali Lazar. Janjičari su jeziv zločin počinili i mladu ženu zauvijek u crno zavili. U crno je bio zavijen i Visuć grad. I šuma i kamen umalo nisu proplakali. Visućica više nije žuborila, nego jaukala od tuge”, ispričao je Rašljić.
